Anarhični
ritmovi
PANK ROKA
podstiču novu generaciju na
POLITIČKI AKTIVIZAM
Johnny Temple
| Godinama
ste me lagali
Ukrali više nego što vam je trebalo
I zbunili me vašom
sebičnom pohlepom
Ustvari umesto poštovanja
I ponosa, prema vašoj demokratiji
Stvorili ste nešto poput
Mržnje prema vašem nepoštenju
”Insurrection
chant” |
ve
sirove, besne stihove izmumlao je Tomas Skvip (Tomas Squip) iz vašingtonskog
pank rok benda Beefeater, koji je bio aktivan u vreme boravka Ronalda
Regana u Beloj kući. Za mnoge klince u to vreme punk muzika je predstavljala
jedno od sredstava pomoću kojih su izražavali bes prema onome što
su doživljavali kao političko i kulturno bankrotstvo oko sebe. Ali
pesme Beefeater-a kao i anti-apathejd aktivizam kojeg su one popularisale,
bile su zbog nerazgovetnosti usmerene na uzak krug ljudi. Muzika je
bila previše glasna i gruba za većinu starijih od 30 godina i, što
je još značajnije, nedostupna većini mladih Amerikanaca, čiji su muzički
ukusi dugo bili diktirani trendovima uspostavljenim u kancelarijama
muzičkih konglomenata. "Alternativni
rok" je tokom ranih devedesetih uživao u kratkom periodu meinstrim
popularnosti, kada ga otkrivaju i šire ‘major’ etikete, da bi sredinom
1998., bio proglašen komercijalno mrtvim. Danas su šanse minimalne
da će bilo koji ljubitelj muzike, bio mlad ili star, u bilo kojem
od značajnijih medija naići na pesme protesta koje izviru i šire
se iz pank podzemlja; najznačajnije izdavačke kuće su uspele da
izgrade idustriju zasnovanu na principu: “plati-pa-sviraj“, koja
efikasno guši bendove čiji izdavač ne može da da stotine hiljada
dolara za radijsku, video, maloprodajnu i novinsku promociju. Kad
su se prošlog decembra “Universal Music” i “Polygram” integrisali
s ciljiem da oforme najveću izdavačku kuću na svetu - “Universal
Music Group” - i poslednji ekser je zakucan u mrtvački sanduk korporativno-sponzorisanog
pank roka; nekih 250 bendova je otpalo, da bi napravili mesta na
top listama za najnoviji trend, "teen pop", ovaploćen
u bendovima poput Backstreet Boys i Britney Spears.
Istovremeno, uprkos svemu, andergraund ostaje izvoriše najraznovrsijih
kontrakulturnih struja, s bendovima koji se protežu od izričito
političkih do nihilističkih ali estetski opasnih. Muzičari treba
da opstanu finansijski u situaciji kada su nezavisni izdavači retko
u mogućnosti da obezbede dovoljno sredstava.
Najuticajniji među
njima - Dischord (Vašington), Touch & Go (Čikago) i Jade Tree
(Delavar), da imenujemo samo neke - nude svojim bendovima punu kreativnu
slobodu i pristup živoj muzičkoj zajednici: što predstavlja pravu
alternativu krajnjem napadu na muziku. Ponekad, muzičari i njihovi
nezavisni izdavači svoju delatnost direktno vezuju sa angažmanom
- sa ili bez ohrabrenja od strane naprednog establišmenta. Ali možda
je najveći doprinos današnjih pankera menjanje mišljenja: širenje
anti-korporativne poruke kroz kulturu kojom dominiraju glasovi M-jevih
vidžeja i atleta ukrašenih Nike simbolima.
Politički svestan andergraund pokret su pokrenli bendovi kao što
je Fugazi, koji je postao pravi dragulj nezavisne muzičke scene
u Vašingotnu, ubrzo nakon svog prvog živog nastupa 1987. godine.
Izdaju za Dischord Records, izdavačku kuću koja je bila kamen temeljac
vašingtonske muzičke scene od njenog nastanka 1980., a čiji je suvlasnik
Jan Mek Kej (Ian MacKaye), jedan od dva Fugazi-jeva pevača. Bend
uživa duboko poštovanje ne samo zbog svog karekterističnog zvuka,
već zato što su jedna od nekiliko grupa koje nisu zagrizle mamac
korporativnog finansiranja, onda kada su velike izdavačke kuće opljačkale
redove nezavisnih umetnika nakon što je andergraund grupa iz Sijetla,
Nirvana, potpisala 1991. za Geffen Records, što je za rezltat imalo
ogroman finansijski uspeh. Umesto toga Fugazi su zadržali sopstveni
kurs koji su odredili još kao pioniri grubo poetične muzike, ispunjene
političkim nabojem. Tokom sopstvenog razvoja, prodali su blizu dva
miliona albuma, prvenstveno putem nezavisnih kanala distribucije.
Ovo predstavlja izvandredan uspeh - Fugazi su najprodavaniji bend
izuzev nekoliko njihovih kolega koji su potpisali ugovore sa korporacijama,
istovremeno izbegavajući meinstrim medije, odbijajući da daju intervjue
za M i muzičke publikacije kao što su ‘Spin’ i ‘Rolling Stone’.
“‘Spin’ je za muziku ono što je ‘Cosmopolitan’ za ženska pitanja
- to je samo katalog u kojem se tek povremeno nađe nešto interesantno”,
kaže Mek Kej:"Sami bendovi onda postaju roba, takođe. Nas ne
interesuje učešće u tom specifičnom delu rock'n'roll-a".
Roba
nas drži u redu
Zdrav razum kaže to je, zbog dizajna
[ta biznismen može više da poželi
Nego da blejimo u njegovoj radnji?
Ne dugujemo vam ništa,
nemate kontrolu
Fugazi, "Merchandise" (Roba)
Fugazi nastavljaju
da gospodare sopstvenom situacijom, muzički i komercijalno. Pesma
"Merchandise" govori o idealima koji rukovode bend u odluci
da se odrekne artikala koji prate većinu rok bendova (majice, kačketi,
itd). Preko Dischord Records-a, njihovi CD-i se mogu nabaviti za
10$, nasuprot industrijskom standardu od 16.98$. Politička svesnost
benda Fugazi izbija na površinu u pesmama poput "Repeater",
koja se bavi rastućom nezainteresovanošću Amerikanaca tokom ranih
devedesetih prema afričko-američkim žrtvama epidemije kreka praćene
nasiljem: "Jesi li čuo nešto napolju / zvučalo je kao pištolj
/ skloni se od tog prozora / to nije niko / koga znamo…". U
pesmi "Dear Justice Letter" (Pismo dragom sudiji), pevač
Gaj Pićioto (Guy Picciotto) škripavim glasom peva: "Sve je
gotovo… poslednja poštena nagodba propada”, grozničavo oplakujući
gubitak sudije Viliama Brenana (William Brennan) u Vrhovnom sudu
i zloslutno uspinjanje Regan/Bušovih postavljenika.
Glavni grad SAD je bio neverovatno središte političkih i kulturnih
andegraund aktivnosti počevši od leta Revolucije 1985., kad su članovi
Beefeater-a i ostali koji su činili muzičku zajednicu priredili
"Punk Percussion Protests" (nešto kao: “Protesti pank
udaraljki/ama” - prim. prev.) ispred Južnoafričke ambasade. Te godine
je grupa lokalnih nezavisnih muzičara i obožavatelja nezavisne muzike,
osnovala neprofitnu organizaciju "Positive Force", da
bi ostvarili svoje političke ciljeve. Preko "Positive Force"-a,
Fugazi su od 1989. poklanjali zaradu sa svakog živog nastupa u Vašingtonu
- što je više od 100.000$ - “grassroots” grupama, koje se protežu
od “Community for Creative Nonviolence Homeless Shellter” preko
“Washington Inner City Self-Help” - grupe za pomoć ljudima sa niskim
primanjima, do “Tenants and Workers Support Group of Alexandria”
iz Virdžinije. U isto vreme, bend održava striktnu politiku niskih
cena ulaznica - NIKAD VI[E OD 6$, čak i na benefit koncertima -
u situciji kada mogu da naplaćuju poput bendova sličnog ugleda,
do 20$ po ulaznici. “Etablirani ‘fandrejzeri’ (oni koji prikupljaju
novčana sredstva - prim. prev.) se češu po glavama i misle da je
ovo što radimo glupo. Mogli bismo da skupimo mnogo više novca, (ali)
niske cene ulaznica su važan deo benda”, objašnjava pevač/gitarista
Jan Mek Kej. ”Ako skupimo 1.000$ na ulaznicama, svaki dolar ide
pravo grupi koja će iskoristiti taj novac za ‘grassroots’ aktivnost.
Ne ide preko nekih organizacija za skupljanje novca, nema ljudi
koji bi svojim posredovanjem smanjili ukupan iznos."
Ovih dana puno energije u "Positive Force"-u je usmereno
na razvoj “Arthur S. Flemming centra”, koji će posedovati i njime
rukovoditi, vašingtonski “Emmaus Services for the Aging”. “Flemming
centar” će udomiti raznovrsne neprofitne aktiviste i grupe “direktne
usluge”, sa posebnim naglaskom na lokalnoj muzici i umetnosti kao
i uslužnim aktivnostima za okolnu zajednicu koju karakerišu niski
prihodi. Sem toga, "Positive Force" su prošlog leta bili
domaćini jednom od četiri dobrotvorna koncerta koji su održani širom
zemlje za “Voices in the Wilderness”, odmetničku humanitarnu operaciju
kojom se kritikuje ekonomsko gušenje iračkih građana američkim embargom.
Podstaknuti tekstom objavljenim u fanzinu Punk Planet, koji podrobnije
govori o aktivnostima ove organizacije, andergraund aktivisti iz
Vašingtona, Njujorka, Filadelfije i Sijetla su organizovali određene
akcije putem kojih je finansirana istražna delegacija Kongresnih
pomoćnika koja je otišla u Irak krajem avgusta, uprkos primedbama
ministarstva inostranih poslova i američkoj zabrani putovanja.
San Francisko Bej Eria (Bay Aria) je takođe bio leglo pank aktivizma
još od ranih osamdesetih. Kao pevača pank legendi Dead Kennedys,
Džela Biafru (Jello Biafra) su razvlačili po sudu “Parents Music
resource Center”, prozivala ga je Tiper Gor (Tipper Gore) njihov
glasnogovornik, zbog “distribuiranja štetnih stvari maloletnicima”,
nakon što je bend izdao album uz kojeg je išla reprodukcija slike
švajcarskog nadrealiste H.R.Gigera, na kojoj je naslikano nekoliko
redova sparenih muških genitalija. Biafra je putovao zemljom, podizao
svesnost i skupljao novac za odbranu Prvog amandmana, pri tom naglašavajući
svoje mišljenje da je pank rok bio pokret konstruktivnog idealizma,
a ne mrzovoljne apatije kakvu su meinstrim mediji pripisali Generatciji
X. Sem izdavanja muzike, Biafrina nezavisna izdavačka kuća, “Alternative
Tentacles”, posvetila je pažnju i “spoken word” albumima (tonski
zapisi predavanja i sl. - prim. prev.), među kojima su i predavanja
Hauarda Zina (Howard Zinn), Noama Čomskog (Noam Chomsky) i zatvorenika
osuđenog na smrt, Mumia Abu-Džamala (Mumia Abu-Jamal).
Mobilizacija na spašavanju života Abu Džamala bila je jedan od nekoliko
“grassroots” pokreta koji je uspeo da na širem nivou ujedini pankere
za ostalim umetnicima i aktivistima. 11-og septembra, “Mumia 911-ad
hoc group” iz Njujorka je organizovala više od 100 umetničkih događaja
i akcija na nivou cele zemlje povodom "Nacionalnog dana umetnosti,
s ciljem zaustavljanja pogubljenja". Njujorški hardcore bendovi
Ricanstruction i Huasipungo su uzdrmali noćni klub u “Lower East
Side”-u istom porukom otpora koju su Anđela Dejvis (Angela Davis)
i hip-hop umetnik Majkl Franti (Michael Franti) prezentovali u Dolores
Parku u San Francisku. Maksimirajući unutrašnje moći uz poznatu
privlačnost muzike, pozorišta, predavanja, plesa i vizuelnih umetnosti,
“Mumia 911” su uspešno postavilli temelje onome, za šta se kao organizatori
nadaju da će postati, trajan pokret za "transformaciju klime
okrutnosti" koja inficira američku politiku.
Otpor je svuda, uvek je i bio
uvek će biti… Govore ti da si bezvredno
govno i ne veruješ da to što radiš predstavlja oblik otopra. Kada
jedna devojka zove drugu da je upozori na to da ju je silovao momak
s kojim se zabavlja, to perdstavlja još jedan vid otpora.
I iako ona možda izgleda kao dugokosa našminkana devojka što se
druži sa dizelašima, ona je vojnik zajedno sa svim drugim devojkama,
i čak iako se ona
možda ne bori na isti bučan način poput nas koji to mogu (i čine),
činjenica je da je ona predstavlja otpor koji nas povezuje.
Kathleen Hanna. Bikini Kill, beleške sa CD-a
Iako su žene tokom
ranih godina hardkora učinile prve korake ka “pank prominenciji”,
tek devedsetih je pokret “RIOT GRRRL” - za koji su se izborile neke
od članica sada nepostojećeg benda Bikini Kill i bendova poput njih
- uvele feminizam “trećeg talasa” u prvi plan pankerskog političkog
angažmana. Bikini Kill, čije albume je izdavala nezavisna etiketa
“Kill Rock Stars”, iz Olimpije u Vašingtonu, su pisale neskladne,
konfrotacione pesme koje su prkosile tišini kojom je bilo obavijeno
nasilje nad ženama. Ketlin Hana (Kathleen Hanna), pevačica benda,
pronašla je sebe u savetovanju mladih žena na koncertima, koje su
joj se obraćale sa svojim pričama o seksualnom zlostavljanju. Hana
je pomogla u organizaciji mnogih benefit koncerata na kojima su
Bikini Kill svirale i, zajedno sa još nekoliko žena, pokrenula "Girl
Talk", grupu za podršku seksualno zlostavljanim tinejdžerima,
koja je bila izbačena iz “Olympia’s Safe Place Domestic Violence
Shelter”. Posle selidbe u Vašington, Hana je nastavila sa pružanjem
pomoći siromašnima na mestima kao što je srednja škola “Blair” u
Merilendu, gde je na skupovima učenika govorila o silovanju i službama
dostupnim ženama koje su zlostavaljne. Odaziv devojaka iz javne
škole je bio poražavajuće veliki, pa je školska uprava, da bi vratila
Hanu, ispraznila kancelariju medicinske sestre i obezbedila prostor
za njene lične razgovore sa učenicima.
Ako volim
muškarca,
šta to tebi znači?
Ako mi moj narod, moji prijatelji okreću leđa,
znaću zbog čega je tako.
Ali shvati jednu stvar:
želim biti slobodan,
a ne da živim u laži.
Los Crudos, "A Los Inseguros" (Nesigumima)
Ideološke razlike
su dovele do sloma “RIOT GRRRL” pokreta, ali punk feminizam je živ
i zdrav; uticao je na rastuću transparentnost pedera i lezbejki
u punk roku zahvaljujući nezavisnim bendovima poput Los Crudos,
Tribe 8, Pansy Division i The Bitchies. Iako se bend nedavno rapao,
Los Crudos su većinu devdesetih godina proveli podstičući latino-američki
deo punk scene sa hardkor pesmama na španskom - objavljenim na sopstvenoj
etiketi, Lengua Armada - obrađujući teme od homofobije do kalifornijskih
predloga za glasanje protiv imigranata. “Jedan od glavnih razloga
zašto pevamo na španskom, je direktna komunikacija sa klincima iz
kraja”, kaže pevač Urugvajac, Martin Sorondgaj (Martin Sorrondeguy).
Los Crudos su u Pilsenu (latio-američki kraj u Čikagu u kojem žive),
blisko sarađivali sa organizacijama za pomoć lokalnim zajednicama
kao što su “Project Vida” (program za prevenciju SIDE), i projekat
“Hablo” (grupa podrške latino-američkim žrtvama kućnog nasilja).
Hardkor muzika je odigrala malu ulogu u dešavanjima u kraju u čijoj
je organizaciji bend pomogao. "Punk je nama bitan, ali zajednica
je mnogo bitnija. Kad pišemo pesme sa besnim stihovima, kakva im
je svrha ako nećemo da pružimo ruke i pokušamo da radimo sa ostalim
ljudima?" pita Sorondgaj. "Punk muzika mora da prelazi
granice; suviše smo naviknuti na granice".
Život posle Los Crudos-a Sorondgaju obećava više muzike i političkog
aktivizma, a on i sada prikuplja novac da bi u Pilsenu napravio
javni prostor za skupove. Iako će povremeno biti korišćen za punk
koncerte, prostor, privremeno nazvan "Nuestra Casa", mnogo
češće će biti mesto za sasatanke organizatora aktivnosti zajednice
i lokalnih umetnika. Sorondgaj, u svakom slučaju, ne posustaje u
onome što će verovatno biti produžena borba u nastojanju da "Nuestra
Casa"-u održi otvorenom: "Imamo ozbiljne sporenja sa lokalnim
političarima, i oni će pokušati da nas zatvore.” Nakon prozivanja,
na sastanku mesne zajednice, lokalnog gradskog većnika Denija Solica
(Danny Soliz) poznatog po svojoj naklonjenosti ka spoljnim (u odnosu
na lokalnu zajednicu - prim. prev.) graditeljima stambenih naselja
i podršci poreskim propisima koji idu na ruku gospodskom staležu,
Sorondgaj i njegovi cimeri su iznenada izbačeni iz svog stana. Pored
projekta "Nuestra Casa", nezastrašeni Sorondgaj je nastavio
da širi svoja shvatanja u pilsenskoj srednjoj jezuitskoj školi “Christo
Rey”, gde je dva puta pozivan da sa učenicima razgovara o muzici
i politici i organizovanju života u zajednici sa niskim prihodima.
S obzirom na činjenicu da su Los Crudos bili specifičan pank rok
bend, privlačili su mlade Latino-Amerikance ka adergraundu putem
visoko politizovanih “pristupnih tačaka”, što je zauzvrat pomoglo
da se podigne svesnost pretežno bele, buržoaske pank podkulture.
“Mnogo je novih mladih ‘Latino’ bendova osnovano koji pevaju o ovakvim
stvarima, pevaju o tome kako su kalifornijski predlozi uticali na
njih i njihove porodice", objašnjava Sorondgaj. "To je
unelo čitav jedan novi izraz u pank rok. Mnogi klinci nisu pričali
o ovim stvarima, jer ih nisu diretno pogađale. Naša iskustva nisu
ista sa iskustvima mnogih drugih pankera. Za nas, ovo je postala
ključna tačka onoga što radimo."
Poput Los Crudos-a, Rage Against the Machine spadaju u uzak krug
punk grupa koje imaju tamnopute članove; za razliku od Los Crudos-a,
njihovu muziku objavljuje ‘major’ etiketa, Epic, a prodali su više
od 8 miliona ploča. Članovi Rage Against the Machine-a su muzičko
obrazovanje stekli na hard kor sceni, nastavljajući da crpe inspiraciju
od bendova poput Fugazi i ostalih punk pionira. Gitarista RATM,
Tom Morelo (Tom Morello), je zaprepašćen činjenicom je da tako malo
bendova na ‘major’ etiketama koji su podjednako komercijalno uspešni
kao oni"koji su voljni da zauzmu stav o političkim pitanjima
koja idu dalje od zabavljanja poznatih ličnosti. "Otvoreni
politički stihovi benda i revolucionarni vizuelni nastup koje bend
prenosi putem svih svojih omota albuma i muzičkih video spotova,
pojačani su RATM-ovim učešćem u direktnim akcijama uključujući i
građansku neposlušnost u znak solidarnosti sa sindikatom tekstilnih
radnika, “UNITE”, i učešće u koordinaciji delegacija koje su išle
u Čjapas u Meksiku, s ciljem da skrenu međunarodnu pažnju na zapatustički
ustanak. "Bio sam besni tinejdžer u malom gradu na Srednjem
zapadu", kaže Morelo o svom muzičkom odrastanju, "a bend
poput Clash je mnogo tačnije prikazivao američku spoljnju politiku
u Centralnoj Americi od Dena Ratera (Dan Rather). To je potvrdilo
neke moje sumnje i pomoglo mi da se zainteresujem za nešto što je
više od seksa, droge i rokenrola.”
Nažalost pank rok nije naišao na isti stepen odobravanja među starijim
‘progresivcima’, kakvi su nekad bili umetnici poput “Country Joe
and the Fish” i Boba Dilana (Bob Dylan). Punk aktivizam je uvek
bio van većine naprednih političkih struja, i njegove subverzivne
tendencije, najvećim delom, nisu bile priznate. Ko-osnivač "Positive
Force"-a, Mark Andersen, je zabrinut ovakvim podelama. Iako
priznaje konfrotacione - ponekad antisocijalne - osnove muzičke
kulture, Andersen godinama radi sa svojom grupom na izgadnji mostova
između andergraunda i aktivista istog mišljenja. Kad je "Positive
Force" zamišljen sredinom osamdesetih, punk organizatori u
Vašingtonu su se oporavljali od zlosrećnog partnerstva sa Revolucionarnom
komunističkom partijom. Većim delom, kaže on, levica nije "nije
doprla do nekih veoma kreativnih mladih ljudi, koji bi mogli da
formulisu nove načine prstupa političkim pitanjima, nove načine
za “premoštćavanje pravde i službe” i koji bi konačno izgradili
neku vrstu pokreta koji bi mogao da stavi levicu u poziciju gde
će moći da se bori za stvarnu moć u našem društvu.
Andersenova razmišljanja su ponavljali oni u muzičkom podzemlju
koji su osećali da tradicionalnoj levici nedostaje vidljiva kulturna
komponenta koja može njihovim stremljenjima dati više populističke
privlačnosti. Naravno, pank rokeri moraju prihvatiti izvesnu krivicu
zbog postojanja ponora koji ih odvaja od srtarijih generacija političkih
aktivista. Andegraund buntovništvo je prečesto bivalo pre sredstavo
za izražavanje mladalačkih želja i frustracija nego borba protiv
nepravde; za mnoge punkere, mogućnost delovanja rame uz rame sa
starijim aktivistima koji možda liče na njihove roditelje, decidno
nije kul. Mek Kej iz Fugazi-ja opisuje sopstvenu averziju prema
aktivizmu dok je bio tinejdžer: "Zvanična politika ili radikalna
politika - sve mi je to izgledalo dosadno." Nakon što je strpljivo
izdržao prepad velikih izdavačkih kuća na pank rok, Andersen sada
smatra razvitak široke i isključive vizije esencijalnom za politiku
underground-a. "Nezavisnoj muzičkoj zajednicai je potrebna
politička analiza - anti-korporativna analiza - da je poveže sa
ostalim opštinskim institucijama i opštom etikom gajenja zdrave,
demokratske zajednice."
I
sada vi želite da mobilišete
Milion obmanutih mladih protiv
Nekog neprijatelja koga ste izmislili
Ne računajte na našu lojalnost.
Beefeater, "Insurection Chant" ("Melodija pobune")
S obzirom na to da
nezavisni rok na mala vrata uvodi nezadovoljne klince u politički
aktivizam, etablirana levica mora da postavi sebi izazov, da sagleda
suštinu “učtive zabave” koju forsiraju velike izdavačke kuće. "Veliku
tragediju šezdesetih predstavlja to što je tada postojala čitava
kontrakultura koja je mogla da bude osnova transformacije",
kaže Andersen iz "Positive Force"-a. "Negde uz put,
politički aktivisti i umetnici su se razdvojili. Napori da se organizuju
entiteti poput "Positive Force"-a i “Mumia 911” obezbeđuju
odskočnu dasku za ukrštanje, ali ako levica ne uspe da prepozna
vrednost političkog i umetničkog izraza koji su punkeri razvijali
tokom prethodne dve decenije, izgubiće još jednog prirodnog saveznika
u bici za zaustavljanje skretanja američke politike u desno. Pankeri,
sa svoje strane, treba da prestanu sa romantiziranjem izolacije,
ili, u protivnom im se može desiti da svoja politička nastojanja,
zajedno sa svojiom muzikom, osude na stalni mrak.
|